KNJIŽNIČARI PREPORUČUJU

Narine Abgaryan, Tri jabuke s neba pale

Anatolija, glavna junakinja knjige Tri jabuke s neba pale, u svojim je srednjim godinama, i već je vidjela i ratove i gladi, i bila udana i živjela sama, doživjela odlaske rodbine i obitelji – i ostala tihi borac do onoga što je smatrala bliskim krajem. Stoički pomirena sa sudbinom, jednoga je dana, uvjerena kako umire od iznenadne neizlječive bolesti, odlučila da je vrijeme tiho zatvoriti korice svoje životne knjige. I tada njezina priča počinje.

Izd. Hena com 
Prev. Tatjana Radmilo

Polagano je ovo ispričana pripovijest o svakodnevici obično-neobičnih likova koja vas uvlači u svoje potke pa se, uvučeni u niti ovoga finoga pripovjednoga tkanja, ostavite čak i tehnologije te se predate Anatoliji „koja je odlučila umrijeti“. A život, život se probija kroz stradanja, nemilosti i male milosti sudbine u skrovitu selu na brdu koje bi moglo biti u bilo kojemu zakutku svijeta.

Knjiga vas uspijeva uvući u radnju, imate osjećaj da likove poznajete, možete zamisliti glavne junake i događaje, i zamisliti da s njima sjedite i pijete čaj.

Anatolijin susjed Ovas, inače, dok pije čaj, mota cigarete u novinski papir i govori kako usmena, promišljena riječ vrijedi kao stotine površnih i bespotrebnih riječi iz časopisa i letaka u koje zamata svoj duhan. Čini mi se kako je ovo dobra slika površnosti suvremena čovjeka. Zamisliš se malo nad brzinom i „važnosti“ poruka koje svakodnevno dobivaš preko različitih medija. I shvatiš kako stoljeća prolaze, a površnost ostaje, bez obzira na medij kojim se prenosi.

Za kraj osvrta, evo jednoga primjera ljepote stila ovog nevelika ali sjajna romana: „U svibanjsku je večer nebo nisko i ljepljivo, boje borovnice. Prijeđeš li prstom preko njega, uplašeno će se rastvoriti valovi, otkrivajući meku, baršunastu, živu nutrinu.“

Marguerite Duras, Ljubavnik

Pročitala sam Ljubavnika Marguerite Duras davnih dana, kao i cijeli njezin opus, i vraćala sam se Ljubavniku periodično, s vremena na vrijeme, da provjerim dojmove i utjecaje.

Durasova je prvu ljubav doživjela s muškarcem koji joj, prema društvenim konvencijama, ni po čemu ne odgovara. Ljubav je neočekivano oduševljava: ljubav je komplicirana, na granici ludosti i grubosti, pomoću nje – to jest Ljubavnika – Marguerite će s obitelji preseliti iz tadašnje Indokine u Francusku i započeti novi život. Cijena je već plaćena i nije bila mala.

Što se tiče stila Ljubavnika, on je: poseban, melankoličan a opet odaje autoričinu očaranost životom; Durasovu pri čitanju odlomaka možemo zamisliti kako otvorenih očiju srlja u pustolovinu znajući da će joj ona slomiti srce. Laganom su to nostalgijom natopljeni ulomci, bez patetike, prisutan je osjećaj i „agonije i ekstaze“, zbog moći života da nas rani, zbog moći prvih ljubavi da nas progone.

I onda, nakon svih tih godina, „godina alkohola i brakova“, telefon zvoni i on  s druge strane kaže (parafraziram): „Vas sam uvijek volio.“

Mi ne možemo biti sigurni je li telefon doista zvonio, ali da je Marguerite Duras napisala kako je kao mlada djevojka bačena u grotlo vulkana i preživjela, mi bismo joj povjerovali. I zbog toga je Durasova klasik, a Ljubavnik vrijedan ponovna čitanja.

J. D. Salinger, Devet priča

Izd. Šareni dućan
Prev. Nikola Kršić

Devet priča J. D. Salingera, knjiga je mog djetinjstva. Jedna od njih. Salinger ima svoj stil pisanja, poseban i prepoznatljiv, a ova zbirka donosi obično-neobične priče iz života koje to ne moraju biti – kao i kroz cijeli Salingerov opus, u kojemu donosi bilješke, opise i duža djela uglavnom o članovima svoje brojne obitelji, teško je reći gdje prestaje fikcija a počinje autobiografija.

Opis razgovora majke i sina u priči Dolje kod čamca, recimo, ostao mi je u pamćenju kao trenutak slavljena takozvanih sitnica koje život znače. Ona je ležerno odjevena u odrezane traperice i crni pulover. Majka. Neuredne poluduge kose koju zatače iza nesavršeno - stršećih ušiju. Mirna je i zabavna dok razgovara s hirovitim dječakom kojega zapravo muči jedna tajna.

Zatim, tu je priča o nikad preboljenoj davnoj ljubavi o kojoj razgovaraju prijateljice u pripovijetci Ujak Wiggily u Connecticutu. Sve započinje veselim susretom negdašnjih cimerica iz koledža. Završava spoznajom da s nekim događajima i dramama jednostavno moramo nastaviti živjeti.

Perfektan dan za banana-ribe priča je o jednome danu  mladoga čovjeka koji je jednostavno odustao. Napisana je lakoćom kojom je autor zbirke i inače pisao, rečenicama koje samo teku u bujicama pripovijedanja, Salinger nas ponese u tijek svojega pisanja nenametljivo, vješto, majstorski, neizbrisivo.

Tinta je to koja ostaje poput tetovaže na nama cijeloga života. I neka je.